38. dio
Početkom 1970-ih ljet su narodne grupe Austrije najednoč došle u fokus interesa javnosti. Uzrok je bio zakon o seoski tabla, koga su zaključili u drugoj periodi Kreiskyjeve vlade. Polag zakona bi bili morali u Koruškoj postaviti dvojezične seoske table – i to u 205 seli.
Ali kad su u septembru 1974. ljeta inštalirali prve table, je došlo do takozvanoga “napada na seoske table" pri kom su table opet demontirane.
U austrijanskoj vladi je to peljalo tomu, da se je odvrnula od ispunjenja člana 7 i da je krenula prema novom zakonu o narodni grupa. Iako se nemiri u Koruškoj nisu direktno prenosili na gradišćanske Hrvate su indirektno ipak imali uticaj na situaciju gradišćanskih Hrvatov, ki su još svenek bili u glavnom raskoljeni: Fric Robak i njegov Prezidijum konferencije načelnikov na jednoj a HKD na drugoj strani spektruma.
Pokusi uticanja na saveznu vladu
U fazi pred zaključenjem Zakona o narodni grupa su sve gradišćanskohrvatske organizacije sprobirale uticati na vladu, da bi preuzela njevo mišljenje o novom, pravičnom reguliranju ovoga pitanja.
Paralelno tomu se je i Hrvatski akademski klub umišao u diskusiju i to putem priredbe Symposion Croaticon 1973. ljeta. Putem simpozija je HAK sprobirao zdignuti nutarnju diskusiju na trizan nivo jer su Hrvati ova pitanja identiteta diskutirali sve emocionalnije.
Robak kanio biti legitimni zastupnik Hrvatov
Kad je 1975. ljeta stručna komisija izdjelala nacrt zakona, se je diskusija bavila u glavnom s takozvanim „tajnim ustanovljenjem materinskoga jezika“. Ustanovljenje je komisija vezala uz Zakon o narodni grupa na koga su se ujedinale sve stranke u parlamentu.
U glavnom je Prezidijum konferencije načelnikov pod Fricom Robakom odobrio upeljanje Zakona o nadni grupa. Robak je i ov put hasnovao mogućnost da još jednoč ponovi svoju frazu da član 7 ne smi biti obavezan i da je njegov Prezidijum legitimni zastupnik gradišćanskih Hrvatov.
„Ki prodikuje asimilaciju ne more govoriti u ime Hrvatov“
Tomu se je vehementno suprotstavilo Hrvatsko kulturno društvo s argumentom da on, ki prodikuje asimilaciju, ne more govoriti u ime narodne grupe. Zvana toga da nije ni moguće da peršona, ka je odibrana u političku funkciju – i to skupno s glasi nehrvatov – za sebe zauzima pravo govoriti u imenu Hrvatov.
U tom duhu i kot konzekvencija ovoga držanja je HKD duga ljeta odbijao da bi koga poslao u Savjet za hrvatsku narodnu grupu. Ali zapravo je HKD priznao Zakon o narodni grupa.
Zakonom da se revidira član 7 Državnoga ugovora
HAK, na drugu stran, je gledao ov zakon kot reviziju člana 7. Državnoga ugovora iz 1955. ljeta. Hakovce je najveć jadalo tajno popisivanje materinskoga jezika, ko se je implementiralo putem obnavljanja Zakona o brojidbi stanovničtva, jer su to vidili kot diskriminaciju.
Tako je HAK pozvao stanovnike, da bi bojkotirali brojidbu. Na drugu stran je HKD gledao ustanovljenje kot legitimni instrumenat, je ali upomenuo da se ov instrumenat ne smi povezati uz državnopravne uvjete.
Robak i njegov Prezidijum su pozivali, da bi se Hrvati deklarirali kot Nimci. Konačno se je probila grupa Hakovcev jer se je u cijelom Gradišću samo oko 3.000 ljudi deklariralo, da su Hrvati.
Ali jur kod druge regularne brojidbe stanovničtva 1981. ljeta se je broj opet dignuo na 18.000. Sve to kaže da su Hrvati i po upeljanju Zakona o narodni grupa još svenek bili raskoljeni. A popunjenjem Savjeta za hrvatsku narodnu grupu se je po upeljanju Zakona jur opet kazao veliki potencijal za svadju.
