37.dio
U dobi nacionalsocijalizma je broj gradišćanskih Hrvatov padao. Jedan uzrok je bila asimilacija, to znači napušćanje jezika i kulture na hasan većine, ka je govorila nimški.
Kad su 1955. ljeta potpisali Državni ugovor je kratak čas u neki krugi narodne grupe postojala neka vrst euforije, da će se pomoću člana 7 ako jur ne obrnuti onda barem zaustaviti ili smanjiti brzina asimilacije i da ćedu prava, ka su garantirana u članu 7, očuvati i jačati narodnu grupu. To ufanje se je vrijeda razbilo, tako da je hrvatska narodna grupa – kot jur u dobi med Prvim i Drugim svitskim bojem – bila raskoljena.
Narodna grupa je bila raskoljena
Svadjali su se opet o školstvu, jer se je hrvatsko jezično podučavanje povezivalo s konzervativnom politikom i s katoličanskom crikvom.
Ovo izjednačivanje jezika i politike je u prvom redu u sjevernom Gradišću imalo negativni efekt, jer je onde jako rastao udio tobračev, ki su se gibali u gravitacijskom polju socijaldemokracije. To je peljalo tomu, da je dijel Hrvatov, ki su sebe držali za socijaldemokrate, poslao svoju dicu u čisto nimške škole u susjedska sela. Utisak, da hasnovanje hrvatskoga jezika otežava socijalni mobilitet je još već pojačao tendenciju k asimiliaciji.
Uticaj pendljanja na identitet
I pendljanje u urbanu sredinu je imalo velik uticaj, jer mnogi Hrvati, ki su bili u domaćem selu naučni na hrvatski jezik, su u gradu na jednoč bili u manjini i su bili jezično isključeni.
Sredinom 1960ih ljet se je u Austriji pojačao latentni rasizam suprot stranjskim djelačem iz Jugoslavije i Turske ki je kumulirao u riči „Čuš“. Ov rasizam je pogodio i gradišćanske Hrvate.
Na drugoj strani spektruma su se u prvom redu konzervativci i katoličani borili da bi podupirali podučavanje na hrvatskom jeziku. Situacija se je sve već zaoštrila tako da su ove dvi pozicije nastale nepremostive.
Za one Hrvate, ki su iskali ili našli svoj mir u asimilaciji, je nastao Fric Robak peljajuća figura. On je bio poslanik Socijalističke stranke u Zemaljskom saboru i u Nacionalnom vijeću, načelnik u Štikapronu i je sebe i svoj „Prezidijum konferencije načelnikov“ gledao za legitimne zastupnike interesov gradišćanskih Hrvatov.
Konačno ispunjenje člana 7
Pendant, ki je stao blizu Narodnoj stranki je bio HKD, Hrvatsko kulturno društvo, u kom se je od 1970ih ljet mogao etablirati jurist Ivan Müller kot protivnik Robaka. Centralna briga Hrvatskoga kulturnoga društva je bila potribovati, da bi se konačno ispunila prava narodne grupe, ka su bila obećana u Državnom ugovoru iz 1955. ljeta.
Robak je imao čisto drugo razumivanje ove teme. On je razumio prava narodne grupe kot dužnost i se je na primjer vehementno suprotstavljao da dvojezična dica moraju pojti u dvojezičnu školu.
Robak kot važan faktor asimilacije
Kade mu je bilo moguće se je suprotivio hasnovanju hrvatskoga jezika u školi i u svakidanjem žitku. Tako je on bio jako važan faktor asimilacije gradišćanskih Hrvatov – u prvom redu u sjevernom Gradišću.
Svojim inzistiranjem da su u pravu, su se ove dvi grupe tako čvrsto zagrizle da je kompromis ili sporazum nastao nemoguć. Ova situacija je u glavnom zauzela cijelu dekadu 60ih ljet. Obadvi strani su se ončas oštro atakirale, a velike stranke ÖVP i SPÖ se u glavnom nisu mišale i su se držale pozicije HKDa ili Prezidijuma konferencije načenikov.
Stoprv u 1970ti ljeti je na putu prema Zakonu o narodni grupa opet krenula diskusija o ovom najvažnijem dijelu gradišćanskohrvatskoga identiteta.
