36. dio
Sve druge zemlje Austrije su po povlačenju sovjetske okupatorske sile na polju ekonomije i infrastrukture ležale daleko pred Gradišćem. Tako se je koncem 1950ih ljet moglo u Beču već od duplo toliko zaslužiti kot u Gradišću. Gradišće je ležalo na polju prosječne plaće daleko za ostalom Austrijom.
Čuda seoskih cest nije bilo počvršćeno
Da bi bilo Gradišću moguće smanjiti ovu diferenciju je spočetka bilo važno izgraditi potribnu infrastrukturu. Prvi korak je bio izgraditi magistralu, cestu B50, ka bi povezala jug sa sjeverom. Popali su ju graditi 1948. ljeta. Ali najveći dijel selskih cest je ipak još koncem 1960ih ljet bio nepočvršćen.
Čemerna željeznička veza u 1950ti ljeti
Tih nekoliko šinov, ke su postojale u Gradišću, nisu mogle povezivati pojedine dijele zemlje, jer su peljale, kot jerbinstvo iz dobe monarhije, iz istoka kroz Gradišće u zapad a ne iz sjevera u jug. Zvana toga Gradišće nije imalo prometnoga centra kot je to na primjer Šopron.
Priključak na struju je kasno došao
I na sektoru struje se još koncem 1950ih ljet u Gradišću nije moglo govoriti o zadovoljavajućoj i širokoj opskrbi. Istočno od Niuzaljskoga jezera nije bilo moguće priključiti električnu peć. U turistički centri nije bilo moguće hasnovati mašin za kafe. Stoprv kad se je 1958. ljeta utemeljilo poduzeće BEWAG se je polako popalo opskrbljenje svih sel strujom.
Dugo voda nije curila iz pipe
I na polju opskrbljenja vodom je imalo Gradišće velike poteškoće. Još u 50-ti ljeti si je najveći dijel stanovničtva preskrbio vodu iz domaćega ili selskoga zdenca. Stoprv 1956. ljeta se je utemeljilo društvo za opskrbljivanje vodom u sjevernom Gradišću, tako da je početkom 1960ih ljet 47 općin dostalo čistu vodu. To je bilo važno, jer su se u Gradišću širili tifus i difterija. U sridnjem i južnom Gradišću su se spodobni projekti malo kašnje – sredinom 1960ih ljet – popali.
Gradišćanski Hrvati su iskali svoj identitet
Za gradišćanske Hrvate su se po iskustvi ka su načinili u dobi nacionalsocijalizma, uz važna pitanja infrastrukture, još dodatno javila pitanja identiteta. U dobi NS-režima su skrsnule tamburaške grupe iz hrvatski sel. Nacionalsocijalisti su je dali prepovidati a instrumente su dali zničiti jer su vidili u tamburici simbol samostalnoga identiteta gradišćanskih Hrvatov.
Tamburaške grupe su nastajale popularne
U 1950i ljeti su se opet vrnule tamburice i neke grupe su se obnovile, mnoge su novo utemeljili. Iz ovoga oduševljenja je nastala do početka 1960ih ljet prava euforija. Tako su tamburašne grupe sve već odrinule mužiku Romov, ka je ončas bila jako popularna.
Jako čuda tamburaških grup i nastupov
Širenje tamburice u sjevernom Gradišću je usko povezano s otvaranjem regije okolo Niuzaljskoga jezera za turizam. U prvom redu su koncem 1950ih, početkom 60ih ljet grupe imale sve već mogućnosti da bi nastupile. Uza to su imale dobre mogućnosti da bi si dobro zaslužile. Tako je na primjer tamburaška grupa u Trajštofu imala neko vrime oko 170 nastupov u jednom ljetu. Ali kroz inflacionarno nastupanje su se pojedine grupe zamorile, ča je peljalo do velike konkurencije i do dumpinga cijenov.
Tamburaške grupe su igrale za turiste
Od strani turizma su se tamburaške grupe rado kazale i pozicionirale kot znak većjezičnosti i multikulturalnosti zemlje. Da bi grupe odgovarale tomu kipu su člani popali nastupati u nošnja. S tim je stupila kritika u prvi plan. Kritiziralo se je, da je tamburica zagrintavila kot čisto turistički produkt, da se gradišćanskohrvatska kultura reducira u očima javnosti na ov instrumenat pak zadusi druge aspekte kulture i da nošnje, ke si oblaču samo za nastupe, nisu autentične. Na ovoj argumentaciji se do danas ništ nije preminilo.
