31. dio
Zemaljski sabor Gradišća je 13. aprila 1946. ljeta zaključio rezoluciju u koj se je zahvalio Sovjetskomu Savezu za oslobodjenje. Dokle je došlo do rezolucije se je okupatorska sila intenzivno trudila da se veza gradišćanskomu stanovničtvu normalizira.
Po zavadjanju, u vrimenu veljek po upadu, se je sovjetska vojska skrbila da prestane to samovoljno silovanje i je inštalirala seoske komandature. U toj fazi su imala hrvatska sela veliku prednost da su mogla laglje komunicirati sa sovjetskimi okupatori, tako da je – u prispodobi s nehrvatskimi seli – bilo manje nesporazumov, ki su mnogi put mogli imati negativne posljedice. Tako je bila okupacija u hrvatski seli podnošljivija.
Komandatura u kaštelu
Po koncu Drugoga svitskoga boja u maju 1945. ljeta su Sovjeti popali povlačiti seoske komandature iz malih sel. Ali u veći seli, kot na primjer u Filežu kade se je komandatura smjestila u kaštelu, su seoske komandature još malo duže ostale.
Uza to su još postojale kotarske komandature kot i zemaljska komandatura. U prvi ljeti okupacije su sve odluke Zemaljskoga sabora morali predati zemaljskoj komandaturi na pregledanje i odobrenje. Zemaljska vlada i Zemaljski sabor su ončas rezidirali u dvorcu Esterhàzy u Željeznu, jer je bio takozvani Landhaus konfisciran. Stoprv 1958. ljeta su se opet mogli preseliti u renoviran Landhaus.
Mnoga samoubojstva
Za svakidašnjicu u dobi po koncu boja su bili karakteristični manjkanje i trpljenje. Ravno na početku okupacije su si i u Gradišću mnogi ljudi zeli žitak. Med njimi su bile mnoge žrtve silovanja, ali i mnogi osvidočeni nacionalsocijalisti ki su se sada ćutili potučeni od naroda, za koga su se naučili da je u svakom pogledu slabiji.
Žene su obavljale posao
Kad je velik broj muži pao u boju ili je još bio u zarobljeničtvu, su veliki dio djela u stanu, na laptu i tako dalje morale urediti žene.
Opskrbljenje jilom je dijelom jako čemerno funkcioniralo – pred svim u zimi 1945./46. ljeta.
U prispodobi s velikimi gradi kot na primjer Beč i Grac je ali bilo opskrbljenje jilom u Gradišću podnošljivo, jer je bilo u Gradišću moguće da si ljudi jilo na lapti sami posadu. Ča je u Gradišću falilo je bilo dugovanje potrošnje, tako da se je etabliralo živo minjanje dogovanja i šmugljanje.
Kila masti za dva prstanje
Ravno iz Beča su mnogi ljudi došli u Gradišće da bi si minjali različno imanje za hranu – na primjer dva rinčace za kilu masti. Čim je interval koncem boja rastao, se je normalizirala veza med okupacijskom silom i stanovničtvom, tako da se je i u Gradišću moglo početi obnovljenjem u boju porušenih stanov, infrastrukture i tako dalje.
Obnovljenje prez Marshallovoga plana
Ali obnovljenje je u sovjetskoj zoni čisto drugačije bižalo nego u drugi zona Austrije. Dokle su se u zapadu Austrije financirali veliki projekti iz takozvanoga Marshallovoga plana i se ekonomija opet počela oživljavati su Sovjeti u svojoj zoni kanili putem USIA-kompanije (USIA stoji za Uprawlenje Sowjetskim Imuschestwom w Austrij) isprešati reparacijsko plaćanje.
Poduzeća u USIA-kompaniji su bila konfiscirana poduzeća, ka su stala pod sovjetskim nadgledavanjem i ka su morala postignute dobitke dati Sovjetskom Savezu. To je bio jedan uzrok da je Gradišće po potpisanju Državnoga ugovora iz 1955. ljeta u ekonomskom smislu – kot i 1921. ljeta – opet ležalo daleko za drugimi zemljami.
