24. dio
Wehrmacht je 1. septembra 1939. ljeta upao u Poljsku i tako započeo Drugi svitski boj. Ta boj je durao šest ljet i konačno je bilo oko 60 milioni ljudi mrtvo. Boj je bio logična konzekvencija nacionalsocijalističke politike ekspandiranja i je režimu bio potriban da nebi riskirao ekonomski kolaps.
Iako je velik broj ljudi u Nimškom Rajhu podupirao ili bar akzeptirao nacionalsocijalizam, je ipak kade-tade došlo do otpora suprot režimu. Tako i u krugu katoličanske crikve u Gradišću.
Suprotstavljanje u redi crikve
Ali to suprotstavljanje se je reduciralo na pojedine aktere, ki nisu stali u kontaktu s drugimi ljudi ili grupami u otporu. Još 1937. ljeta su austrijanski biškupi skupno napisali poslanicu u koj su kritizirali nacionalsocijalizam i njegovo zahadjanje s katoličanskom crikvom.
Čini se da su crikva i biškupi po takozvanom Anschlussu situaciju novo prosudili, jer su pred narodnim glasovanjem 10. aprila 1938. ljeta skupno prosili ljude da bi birali u smislu režima – to znači da bi naknadno legitimirali priklučenje Austrije Nimškomu Rajhu.
Pritisak na hrvatski jezik uzrok za suprotstavljanje
Ali ravno umišanje nacionalsocijalistov u školstvo i s tim povezani pritisak u pitanju hrvatskoga jezika je peljalo do otpora u redi hrvatskih duhovnikov.
Med njimi je bio farnik Pandrofa, Tome Sučić, ki se je suprotivio germanizaciji u hrvatski škola, iako su ga sprobirali uplašiti. On je roditeljem preporučio neka bi pri glasovanju o budućem školskom jeziku glasovali za hrvatski jezik.
I farnik Mate Semeliker iz Vulkaprodrštofa se je angažirao u tom poslu. Njega su stalno rivali od sela do sela ar je kritizirao politiku germanizacije. Konačno su ga odrinuli iz Nove Gore u južnom Gradišću u Perchtoldsdorf blizu Beča. Onde su ga na zapovid službe Stapo-a iz Graca uhapsili i zbog toga, ar su u njem vidili neprijatelja vlade. Pol ljeta je bio zaprt u Beču pod nadgledavanjem Gestapo-a, a onda su ga deportirali u Dachavu, u KZ.
Žene u otporu
Ali nacionalsocijalizmu se nisu suprotstavljali samo muži. I žene su se u Gradišću protivile režimu. Najpoznatije zastupnice otpora su gvišno Hanna Sturm iz Klimpuha i Käthe Sasso, rodjena Smudić, iz Šuševa. Oba dvi žene su bile ulovljene i su preživile njev čas u koncentracionom logoru.
Hannu Sturm su kot kortešku KPÖ-a još 13. marcijuša 1938. ljeta – to znači jur tretoga i zadnjega dana takozvanoga Anschlussa – uhapsili. Nju su kotrigi Gestapo-a nekoliko krat ispitali i odvukli u uzu Beč u policijski stan u Alsergrundu i od tote dalje u KZ Lichtenburg. 1939. ljeta su ju deportirali u KZ Ravensbrück – to je bio najveći KZ u kom su bile ulovljene žene, kot i na primjer Elizabeth Hailing iz Fileža.
Hanna Sturm je koncem Drugoga svitskoga boja mogla pobignuti i je bila po boju važan živi svidok u mnogi procesi ke su peljali suprot bojnim zločincem. Ona je preživila i dva atentate.
I Käthe Sasso je mogla 1945. ljeta pobignuti iz KZa Ravensbrück. Nju je Gestapo 1942. ljeta uhapsio jer je bila član otporne organizacije. Kaštige su se ončas morale odsiditi jur za malenkosti.
Mariju Adamović iz Podgorja su odsudili na osam misec uze jer se je negativno izjavila suprot Adolfu Hitleru.
Anu Horvat, ka je ončas bila učiteljica u Novoj Gori, su 1943. ljeta isto deportirali u KZ zbog nje jezičnoga otpora. Ona se je dalje zauzimala za hrvatski jezik i to suprot novoj zapovidi. I ona je preživila nacionalsocijalistički režim.
