21. dio
Vrijeda po narodnom glasovanju 10. aprila 1938. ljeta su se pokazale dvi tendencije u krugu gradišćanskih Hrvatov. Jedna stran – sa zastupniki kot su to Demeter Linzer iz Velikoga Borištofa ili Viktor Pichler iz Pajngrta – je kanila, da se gradišćanski Hrvati tako brzo kot nek moguće asimiliraju i da nastanu dobri Nimci.
Druga stran hrvatskoga špektruma – sa zastupnikom Alojzom Bilišićem iz Vincjeta – je kanila u pogledu na prava i slobodu u najširjem smislu očuvati status quo.
Pichler i Linzer su se probili
U pitanju školstva, ko je bilo centralna politična molba gradišćanski Hrvatov, su se Linzer i Pichler probili, ar se je NSDAP još 1938. ljeta umišao u to pitanje – ko je bilo suprotno od Bilišićevoga potribovanja.
U svojoj tretoj izvršnoj odredbi je Tobias Portschy još u septembru 1938. ljeta zapovidao veliko preminjenje u školskoj politiki. Polag toga plana je bila nova deviza, da se sve već izriva hrvatski jezik iz škol.
Pobiranje potpisov zbog jezika u školi
Pred tim su u 35 hrvatski općina pobirali potpise, polag kih su nacionalsocijalisti od roditeljev kanili znati, ča neka u budućnosti bude preferirani jezik u školi. Pritisak je bio jako visok. Tako su peljači općinske stranke NSDAP-a i seoski činovniki rivali roditelje, neka bi potpisali u smislu NSDAP-a – to znači da bi se u budućnosti podučavalo po nimšku.
Na Stinjaki je tako 97 procentov roditeljev glasovalo suprot hrvatskomu jeziku u školi. Iako je u najvećem dijelu hrvatskih sel došlo do sličnoga rezultata, to ipak nij bilo svakudir tako: u Celindofu i u Cogrštofu ljudi nisu birali u smislu nacionalsocijalistov.
U Cogrštofu su zbog toga organizirali novo glasovanje a u Celindofu su zapovidali nacionalsocijalisti, da se personal škole izmini. I na Stinjaki su tri ljude – med njimi i peljača škole – odrinuli na nimšku školu.
Od 125 učiteljev su 54 morali projti
Broj odrinutih učiteljev je bio jako visok, jer su oko 43 procenti od njih morali minjati u nimške škole. Od 125 učiteljev, ki su ončas podučavali na hrvatski škola, su 54 morali minjati školu.
Peljačicu škole u Novoj Gori su zbog nje „jezičnoga otpora“ – to znači, da je nadalje podučavala po hrvatsku
i da se je protivila novoj zapovidi – uhapsili. Uza to su i službu školskoga inšpektora ukinuli.
Stvaranje ureda, ki je bio odgovoran za Hrvate
Putem naredbe su u Željeznu 1. augustuša 1938. ljeta stvorili takozvani „Volkstumsstelle“, ki je od onda bio nadležan za narodne grupe. Glava te institucije je bio Paul Eitler a Franjo Čizmazija (Csizmazia) je bio nadležan za gradišćanske Hrvate. Njegova zadaća je bila, da točno gleda ča se dogadja u narodnoj grupi.
Jur u prvom izvještaju se more štati, da su bili Hrvati nemirni, i to za to, kad su nacionalsocijalisti planirali glasovanje o budućem školskom jeziku i minanje učiteljev.
Jur u novembru je pisao takozvani „Volkstumstelle“, da se more ravno med seljaki viditi, da egzistira pasivni otpor. Ta otpor se kaže u tom, da na primjer dicu već ne šalju priredbam HJ-a. Pripisali su te tendencije, ke su se kazale isto tako u sjeveru kot i u jugu, duhovničtvu. Ali na drugu stran moremo štati u jednom izvještaju Helmuta Triske, koga je napisao 1939. ljeta za takozvani „Volkstums- und Grenzlandamt“, da se nepolitička masa – tako zove najveći dio gradišćanskih Hrvatov – drži riči duhovnika i da tako ne načinja probleme.
Cenzuriranje Hrvatskih novin
Sigurno je umišanje u školstvo peljalo do neke mjere pasivnomu otporu. Da režim nebi dostao probleme su popali cenzurirati i Hrvatske novine kot najvažnije novine Hrvatov.
Do 1940. ljeta je to upravljao takozvani „Volkstumsstelle“. Potom su „Volkstumsstelle“ i Gestapo u Beču skupno cenzurirali. 1. januara 1943. ljeta su „Volkstumsstelle“ raspustili.
