14. dio
Najmladju zemlju Austrije su do inštaliranja zemaljske vlade i zemaljskoga sabora peljali zemaljski upravitelj i gradišćanska administraturu. Prve izbore u zemaljski sabor su održali 18 junija 1922. ljeta. Ali stranke, ke su kanile kandidirati, su se stoprv morale konstituirati.
Formiranje prvih strankov
Prva stranka, ka se je tako konstituirala u Gradišću je bila Socijaldemokratska stranka (onda se je još zvala Sozialdemokratische Arbeiterpartei, SDAP). Stranku su utemeljili 9. januara 1921. ljeta.
U aprilu je slijedila Kršćansko socijalna stranka (to je Christlichsoziale Partei).
Malo kašnje je i Velikonimška narodna stranka (to je Großdeutsche Volkspartei) utemeljila gradišćansku granu, a konačno je i Seljački savez (to je Bauernbund) došao u krug gradišćanskih strankov, ki je u prvom redu dostao svoje glase u južnom Gradišću.
Socijaldemokrati su dobili prve izbore
Prve izbori u zemaljski sabor su dobili s 38 procentov glasov Socijaldemokrati, i to pred Kršćansko socijalnom strankom, ka je dobila 31 procenat.
Zbog punoga podupiranja u južnom Gradišću se je Bauernbundu ugodalo da preteče Velikonimšku narodnu stranku i položi treto mjesto. Kot prvi zemaljski poglavar je prisegao Alfred Rausnitz.
Ali on je u različni pitanji bio jako nešikan, tako da je morao odstupiti od svoje službe i da je 1923. ljeta došlo do novih izborov u zemaljski sabor.
Pri drugi izbori je kandidirala hrvatska stranka
Pri izbori 1923. ljeta je prvi put kandidirala jedna hrvatska stranka (ta se je zvala: Naša stranka), ali nij dostala mandat. Pri izbori u zemaljski sabor 1927. ljeta se je Naša stranka združivala s Kršćansko socijalnom strankom.
Jedan od utemeljiteljev Naše stranke je bio Lovre Karall iz Velikoga Borištofa, ki je po Drugom svitskom boju bio zemaljski poglavar i to od 1946. do 1956. ljeta. On je bio i jedan od utemeljiteljev Hrvatskih novin u 1923. ljetu.
Pitanje crikvenih škol
Jedno pitanje prik koga se je potpiknuo Rausnitz, je za gradišćanske Hrvate bilo centralno političko pitanje i u budući ljeti. To je bilo pitanje konfesionalnih škol. U dobi Habsburške monarhije je bila školska politika, u ugarskoj polovici, jako usko povezana s crikvom, i to najvećim dijelom katoličanskom.
U istu dob je u austrijankom dijelu monarhije škola bila posao države. Bečanski antiliberalni dvor je podupirao hrvatsko podučavanje u ruralnom Gradišću, ar je Hrvate tako kanio jezično izolirati od nimškoga i ugarskoga liberalnoga gibanja.
Na drugu stran je to nastalo za Hrvate važna mogućnost da bi si očuvali svoj identitet. Po raspadu monarhije je bilo Hrvatom važno da bi se čuvao status quo u pitanju školstva, jer su na jednu stran bili tradicionalno jako usko povezani s katoličanskom crikvom ka se je brigila za škole u selu, a na drugu stran je to bio čvrst garant da bi se i nadalje podučavalo po hrvatsku.
Pitanje stranačkoga identiteta
Za Hrvate je bilo to pitanje usko povezano s pitanjem stranačkoga identiteta. Oni, ki su podupirali Socijaldemokraciju, a to su bili najvećim dijelom Hrvati u sjevernom Gradišću, su vidili u hrvatski škola nevidljivu zapreku socijalnoga mobiliteta i jednu mogućnost da bi se proširili konzervativna politika i duhovne vridnosti katoličanske crikve, i to zbog toga, ar su škole bile pod nadgledavanjem crikve.
To je peljalo tomu da su tendencijelno Socijaldemokrati slali svoju dicu u nimške škole, a na drugu stran su Konzervativci i katoličanska crikva podupirali hrvatske škole. Tako su hasnovanje hrvatskoga jezika i njegovo podučavanje u školi nastali u očima stanovničtva jasni znaki konzervativne i katoličanske prisebnosti. Ta misao se je minjala stoprv u 1980. ljeti i danas već ne vlada.