2. dio serije
Pri pregovori po Prvom svitskom boju, ki su se začeli 18. januara 1919. ljeta u Parizu, je delegacija Austrije došla tamo 14. maja puna ufanja, da će si moć ispuniti mnoge od svojih očekivanj. Peljač te delegacije je bio državni kancelar Karl Renner.
Povezanje svih nimških teritorijev
Na početku su se jako ufali u takozvano „pravo na samoodredjivanje narodov" (Selbstbestimmungsrecht der Völker), ko je deklarirao predsjednik USA-a Woodrow Wilson. Kanili su povezati sve nimške teritorije stare monarhije pod krovom Nimške Austrije odnosno da bi nastali dijel Nimške Republike. Ali najveći dijel tih potribovanj se nije ispunio. Javnost je najveć bolilo otpadanje Južnoga Tirola.
Veljek na početku razgovorov o budućnosti današnjega Gradišća je počelo natezanje i svadjanje, pri kom je išlo za plan koga je predstavio čehoslovački ministar za vanjske posle Eduard Beneš.
Slavenski koridor
Polag toga plana, ki je imao svoje korene u ideji panslavisma 19. stoljeća, je kanio protegnuti prik hrvatskih sel u zapadnoj Ugarskoj „slavenski koridor“ do Države Slovencev, Hrvatov i Srbov u jugu. Ta koridor bi nastao dijel Slovačke.
Beneševomu predlogu se je čvrsto suprotstavljala Italija, jer Italija si je drugačije predstavljala novu uredbu u sridnjoj Europi. Iako su Francuzi čehoslovačku ideju podupirali, se ipak nij dala realizirati, jer su se USA i Velika Britanija postavili na stran Italije, tako da je ta plan konačno 8. marcijuša propao.
Strah pred širenjem komunizma u Europi
Još jednoč je došlo gibanje u to pitanje, kad su postavili Ugarsku Sovjetsku Republiku 21. marcijuša 1919. ljeta. Strah je bio velik, da bi se komunizam mogao proširiti u zapadnoj Europi. Zvana toga se je sve već diskutirala situacija u Beču, kade su se ljudi smrzavali i kade su gladili ar opskrbljenje jilom i materijalom za kurenje nije funkcioniralo.
Autonomija pod krovom Ugarske
Sve već se je vidilo da su agrarni teritoriji zapadne Ugarske izvanredno važni za egzistenciju budućnosti Austrije. Konačno su odlučili, neka nimški dijel Ugarske nastane dijel Austrije. I tako je 10. septembra 1919. ljeta Karl Renner u ime Austrije potpisao u St. Germainu mir.
Potpisanje Trianskoga mira
Zapravo je to provociralo otpor Ugarske države, ka nije kanila zgubiti Gradišće. Zastupniki vlade su još pokusili Gradišću nuditi autonomiju pod krovom Ugrske države. Ali konačno su 4. junija 1920. ljeta morali potpisati Trianonski mir u kom stoji, da moraju dati Gradišće Austriji – onda ali još skupa sa Šopronom.
Iskanje imena za Gradišće
Paralelno tomu su iskali ime za ov novi teritorij, jer ime Zapadna Ugarska (Deutschwestungarn) nij pasalo pokidob su iskali identitet ki se je razlikovao od ugarske prošlosti. Spočetka se je pojavilo ime Heinzenland, ko se ali zbog različnih uzrokov nij moglo probiti. ==
Apotekar Adalber Wolf iz Niuzalja je predložio ime Vierbürgen i to kot analogija Siebenbürgen-u. Na to ime je došao zbog završetka imen komitatov Pressburg (to je Bratislava/Požon u današnjoj Slovačkoj), Wieselburg (Mošon), Ödenburg (Šopron) i Eisenburg (Vas), jer na teritoriji tih komitatov bi se protezala nova zemlja.
Iz Vierbürgenland je nadalje nastalo Vierburgenland i malo kašnje Dreiburgenland. Konačno se je moglo probiti ime Burgenland.
Ta predlog da se hasnuje samo Burgenland je proklamirao za sebe Gregor Meidlinger iz Svetice za Jezerom. A hrvatsko ime Gradišće si je izmislio najvažniji poet Gradišćanskih Hrvatov: Mate Meršić Miloradić iz Frakanave.
