92. hrvatsko shodišće u Celju

U Celju je završilo 92. hrvatsko shodišće. Svetačnu mašu dopodne je celebrirao biškup Egidije Živković, a muzički ju je oblikovala Tamburica Stalnost iz Čajte. Vjerniki fare Uzlop, u koj je jedno ljeto boravila Putujuća celjanska Marija, su piše otprimili štatuu najzad u marijansko svetišće.

Ekstremno čuda ljudi kot nijedno ljeto dosada je došlo na ovo shodišće, moram reći da je bilo jako ganutljivo, ovako je bilancirao Željko Odobašić, ki je od ovoga ljeta odgovoran za organizaciju, ovo Hrvatsko shodišće u Celju.

„Dobra je to ćut, da je skoro cijelo Gradišće ovde“

Pri ophodu sa svićami subotu navečer nije bilo manje od 6.000 ljudi, citira Odobašić patera Karla Schauera, superiora u Celju. Moguće da je bilo vrime odgovorno ili dobar pogram ili je nešto drugo potaknulo ljude, da u tako velikom broju dojdu u Celje, ovako Odobašić. 22 hrvatski duhovniki s biškupom Egidijem Živkovićem na čelu su u ovi tri dani bili u Celju. „Dobra je to ćut, da je skoro cijelo Gradišće ovde. Ne morem si predstaviti, da iz neke hrvatske fare nije bilo vjernikov ovde.“

Šarolikost i bogatstvo u muzičkom programu

Trajštofski zbor i tri tamburaške grupe, i to Vlahija iz Bandola, Tamburica Uzlop i Stalnost iz Čajte, su bili ovde, a svaka grupa je na svoj osebujan način oblikovala mašu, veli Odobašić. Oni su dokaz za veliko bogatstvo i šarolikost naroda i ljubavi prema jeziku, povijesti, kulturi i navadi.

Teško lučenje Uzlopcev i veselje kod Čajtancev

Uzlopski vjerniki su se teškim srcem i suzami lučili od Putujuće celjanske Marije, a Čajtanci su ju preuzeli s velikim veseljem i sjajem u očima, je rekao Odobašić. Farnik Branko Kornfeind je posebno za ov dogodjaj napisao i sa svojom grupom Stalnost predstavio dvi nove jačke. Sigurno će fara Čajta najti svoj put, kako će oblikovati i svečevati nazočnost Marijine štatue u selu, veli Odobašić.

Piše u Celje - pokora ili šport?

18 grup s oko 480 vjernikov iz hrvatskih far Gradišća, Ugarske i Slovačke je ov tajedan piše hodočastilo u Celje. Na kritiku, da neki kumaj iz vjerskih nego samo iz športskih razlogov piše šetuju u Celje, odgovara Odobašić ovako: „Mislim da ipak svaki človik, ki se gane na ti put, ima u sebi malo vjere, želje za molitvom ili da učini neku pokoru. A u ovi dani je bilo tako vruće, da sam osvidočen da to nije bio šport, nego da je to bila prava pokora“.